Način obavljanja namaza

1. Odluka ili namjera (nijjet) Odluka za obavljanje određenog namaza je uvjet (šart) ispravnosti namaza, a to predstavlja srčanu nakanu činjenja ibadeta Allahu Uzvišenom izvršavanjem nastupjelog namaza, akšama recimo ili jacije što je klanjaču jasno i poznato. Nije utemeljeno šerijatski izgovarati nijjet jezikom, nego se to odnosi na srčanu odluku i umnu svjesnost. Izgovarati nijjet jezikom se smatra pogreškom jer nije zabilježeno i nama prenešeno da je Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, niti neko od njegovih časnih drugova – ashaba izgovarao namaski nijjet jezikom.
2. Namaz se obavlja stojeći, a počinje sa izgovorom tekbira: Allahu ekber!, što znači: Allah je najveći, podižući ruke u visini ramena ili malo više, tako da dlanovi budu u pravcu kible. Tekbir neće biti ispravan ako se izgovore neke druge riječi osim: Allahu ekber!, a ima smisao veličanja, uzdizanja i slavljenja Allaha Svemoćnoga. Allahu ekber (Allah je najveći), tj. On je veći od svega što postoji, od dunjaluka i svega što je na njemu, od svih njegovih užitaka, ljepota i dobara. Sve ćemo ostaviti po strani, a okrenut ćemo se Allahu Uzvišenom i Velikom, predano i pokorno, srcem i tijelom, u Njegovo ime namaz obavljajući.

3. Po izgovaranju tekbira, klanjač će staviti desnu ruku preko lijeve, u predjelu grudi, postupajući tako uvijek prilikom stajanja u namazu.
4. Izgovorit će početnu dovu (duau-l-istiftah), što je inače mustehab – preporučeno: Subhaneke, Allahumme, ve bi hamdike, ve tebareke-smuke, ve te’ale džedduke, ve la ilahe gajruke! (Slavljen Ti si, moj Allahu, hvala pripada Tebi, uzvišeno ime je Tvoje, veličanstvena vlast je Tvoja i nema drugoga boga osim Tebe!).
5. Zatim uči euzu: Euzu billahi mine-š-šejatni--radžim! (Utočište i zaklon tražim kod Allaha od šejtana prokletoga.), što znači: Pribježište tražim kod Allaha i za Njega se čvrsto vežem, od zla koje šejtan donosi.
6. Potom slijedi bismila: Bismillahi’r-Rahmani’r-Rahim! (U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog!), što znači: počinjem s imenom Allahovim, moleći od Njega pomoć i blagoslov.
7. Iza toga se uči sura El-Fatiha, najvrjednija sura u Kur’anu.

• Zbog vrijednosti ove sure, Allah Uzvišeni podsjeća Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, i napominje da je objavio ovu suru, On kaže: Mi smo ti objavili sedam ajeta, koji se ponavljaju, i Kur’an veličanstveni ti objavljujemo. (El-Hidžr, 87.). Sedam ajeta je jedno od imena sure El-Fatiha, jer sadrži sedam ajeta.
• Svaki musliman dužan je naučiti ovu suru jer je njeno učenje rukn – sastavni dio namaza pri njegovom obavljanju samostalno ili u džematu – zajednički kod dnevnih namaza kada imam ne uči naglas.

8. Propisano je da se iza učenja El-Fatihe ili njegog slušanja dok ju je imam učio, izgovori: Amin!, što znači: Bože, uslišaj!
9. Na prva dva rekata uz učenje El-Fatihe, uči se neka druga sura (odlomak iz Kur’ana) ili dio ajeta iz neke sure. Na posljednja dva rekata, trećem i četvrtom, propisano je učenje samo El-Fatihe.

• Učenje El-Fatihe i onoga što slijedi iza nje, uči se naglas u sabah-namaza, te na prva dva rekata akšama i jacija-namaza, dok se učenje na podnevnskom i ikindijskom farzu svodi na individualno i tiho, bez puštanja glasa.
• Sva druga učenja u namazu, dove i zikrovi izgovaraju se tiho, bez glasa.

10. Po okončanju učenja na stajanju u namazu, klanjač izgovara tekbir i čini ruku’ – pregib ili naklon u namazu, podižući ruke u visini ramena ili još više, sa dlanovima okrenutim u pravcu kible, kao kod prvog-početnog tekbira s kojim je stupio u namaz.
11. Ruku’ se čini tako što se klanjač pregiba toliko da leđa budu u blagom nagibu ka kibli, pri čemu će glava i leđa biti usklađeni u vodoravnoj liniji, šakama će se oslonuti na koljena, izgovarajući: Subhane Rabbije’l-Azim! (Slavljen neka je Gospodar moj Veličanstveni!) Lijepo je tri puta izgovoriti ovaj zikr, a jedanput je obaveza. Na ruku’u se inače veliča i slavi Allah Uzvišeni.

• Subhane Rabbije’l-Azim! u širem smislu znači: Ja tvrdim i odbacujem od Allaha Svevišnjega svaku mahanu ili nedostatak. To izgovaram dok ruku’ činim Allahu Uzvišenom, potvrđujući na taj način svoju pokornost i poniznost Njemu Svemogućem.

12. Sa ruku’a se klanjač vraća u prvobitni položaj stajanja, podižući ruke u visini ramena, s dlanovima okrenutim prema kibli što smo prethodno objasnili, izgovarajući: Semiallahu limen hamideh! (Allaj čuje onoga koji Ga hvali!), a potom, obavljao namaz samostalno ili u džematu, svi će kazati: Rabbena ve leke-l-hamd! (Gospodaru naš, samo Tebi pripada hvala!). Preporučeno je dodati na prethodno: Hamden kesire, tajjiben, mubareken fihi, mil’e-s-semavati, ve mil’e-l-erdi, ve mil’e ma ši’te min šej’in ba’d! (Hvala neizmjerna, lijepa i blagoslovljena, u veličini nebesa i veličini Zemlje, i još preko toga, koliko Ti želiš i hoćeš.)

13. Zatim će učiniti sedždu spuštajući na tlo čelo i nos, šake, koljena i vrhove stopala. Preporučeno je da se ruke rašire i odvoje od tijela, da se trbuh odigne od stegna, a listovi butine od podkoljenica, te da se podlaktice podignu od tla.
14. Na sedždi se jednom obavezno izgovara: Subhane Rabbije’l-e’ala! (Slavljen neka je moj Gospodar Najuzvišeniji), a pohvalno je reći ovaj zikr bar triput.

• Sedžda je najpogodnije i najčasnije mjesto za dovu, tako će klanjač, po okončanju obaveznog zikra na sedždi, moliti od Allaha Uzvišenog dunjalučka i ahiretska dobra, o čemu je Vjerovjesnik, Allah mu mir i spas darovao, rekao: “Rob je najbliži svome Gospodaru dok je na sedždi, zato ne posustajte u dovi dok ste u tom položaju.” (Muslim, 482)
•  Zikr koji izgovaramo na sedždi: Subhane Rabbije’l-e’ala! (Slavljen neka je moj Gospodar Najuzvišeniji), znači: Slavim Allaha Najuzvišenijeg i svetim držim Njegovu veličanstvenost i uzvišenost. On je Najuzvišeniji iznad nebesa koja je stvorio i daleko je Svojom uzvišenošću od nedostataka i mahana koje Mu pripisuju. Padajući na sedždu, pripijajući se uz tlo, klanjač se podsjeća na razliku između sebe, koji je malen, ništavan i ponizan, i Gospodara svoga Najuzvišenijeg i Najvećeg. Zato rob iskreno pokazuje pokornost i poniznost pred Vladarom svojim.

15. Iza toga, klanjač izgovara tekbir, podiže se sa sedžde i malo zastane na sjedenju. Sjedit će na lijevoj nozi, kako se preporučuje, a desnu će u stopalu podići, držeći šake na stegnima, odmah do koljena.

• Ovakav način sjedenja, preporučen je uopće u svakom namazu, osim zadnjeg namaskog sjedenja pri čemu će sjesti na lijevi bok, desnu nogu će saviti i ispružiti pored sebe, s podignutim stopalom, pri čemu će lijevu podkoljenicu provući ispod desne savijene noge.
• Osoba koja ne može sjediti na prvom i zadnjem sjedenju u namazu ovako kako smo naveli, zbog bola u koljenima ili nije navikla na ovakav način sjedenja, sjest će u njoj odgovarajući položaj najsličniji ovome što smo opisali.

16. Klanjač će u stanci između dvije sedžde, dok sjedi, izgovoriti sljedeće: Rabbigfir li, verhamni, vehdini, verzukni, vedžburni ve a’fini! (Gospodaru moj, oprosti mi, smiluj mi se, uputi me, opskrbi me, popravi nedostatke moje i prijeđi preko loših postupaka mojih!)
17. Potom će učiniti drugu sedždu na isti način kao i prvi put.
18. Sa druge sedžde ustaje na drugi rekat, izgovarajući tekbir: Allahu ekber! (Allah je najveći!).
19. Radnje u drugog rekata su iste kao i u prvoga.
20. Kada klanjač obavi drugu sedždu na drugom rekatu, sjest će na prvo sjedenje u namazu (et-tešehhudu-l-evvel) i učit će: Et-tehijjatu lillahi, ves-salavatu, vet-tajjibatu, es-selamu ‘alejke ejjuhen-nebijju, ve rahmetullahi, ve berekatuhu. Es-Selamu ‘alejna ve ‘ala ‘ibadillahis-salihin. Ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu. (Najljepši pozdravi, počasti i svako dobro pripadaju Allahu! Mir i spas tebi, Vjerovjesniče, milost i blagoslov Božiji! Spas neka pripadne i nama i robovima dobrim Allahovim! Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik.)
21. Potom se ustaje na treći i četvrti rekat, ovisno od koliko se rekata sastoji namaz: od tri ili četiri. Na trećem i četvrtom rekatu, za razliku od prva dva rekata u namazu, uči se samo sura El-Fatiha.

• U slučaju da je namaz dvorekatni, kao što je sabah-namaz, prvo sjedenje je ustvari i zadnje pa će ga obaviti kako se u nastavku i opisuje.

22. a zadnjem rekatu u namaza, poslije druge sedžde, klanjač će sjesti na zadnje sjedenje (et-tešehhudu-l-ehir). Zadnje sjedenje u namazu je poput prvoga s tim što se dodatno izgovaraju salavati na Vjerovjesnika, Allah mu mir i spas darovao, koji glasi: Allahumme, salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala Ali-Muhammed, kema salejte ‘ala Ibrahime, ve ‘ala Ali-Ibrahim, inneke Hamidu-m-Medžid. Ve barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala Ali-Muhammed kema barekte ‘ala Ibrahime, ve ‘ala Ali-Ibrahim, inneke Hamidu-m-Medžid! (Moj Allahu, spas daruj Muhammedu i porodici Muhammedovoj kao što si spas darovao Ibrahimu i porodici Ibrahimovoj, Ti si, doista, hvaljen i slavljen! Moj Allahu, blagoslov daruj Muhammedu i porodici Muhammedovoj kao što si blagoslov darovao Ibrahimu i porodici Ibrahimovoj, Ti si, doista, hvaljen i slavljen!) Preporučuje se poslije salavata učenje ove dove: E’uzu billahi min ‘azabi džehennem, ve min ‘azabi’l-kabri, ve min fitneti’l-mahja ve’l-memat, ve min fitneti-l-Mesihi-d-dedždžal!

• (Zaštitu kod Allaha tražim od džehennemske patnje, kaburskih muka, od iskušenja u životu i smrti, te od smutnje Dedždžala!) A potom može moliti i tražiti šta želi.

23. Na kraju, glavom se okrene na desnu stranu, izgovarajući selam: Es-Selamu ‘alejkum ve rahmetullah! (Allahov mir i milost neka pripadnu vama!), a onda se okrene na lijevu stranu, izgovarajući kao i prethodno.

• Namaz se završava sa izgovaranjem selama, kako nas podučava Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao: “U namaz se stupa izgovaranjem tekbira, a izlazi sa izgovaranjem selama.” (Ebu Davud, 61 i Et-Tirmizi, 3).

24. Preporučeno je (mustehab) da se nakon obavljenog namaza prouči/izgovori:
    1. Estagfirullah (Oprost molim, Allahu!) – tri puta.
    2. Zatim: Allahumme ente-s-Selamu, ve minke-s-selam, tebarekte ja Ze-l-Dželali ve-l-ikram! (Allahu moj, Ti si Spas, od Tebe spas dolazi, uzvišen si, o Vlasniče svake veličine i plemenitosti.) Allahumme, la mani’a li ma e’atejte, ve la mu’tije li ma mena’te, ve la jenfe’u ze-l-džeddi minke-l-džedd! (Moj Allahu, niko ne može osporiti ono što Ti podariš, niti neko može dati ono što Ti zabraniš i uživaocima vlasti i ugleda, od odredbe Tvoje, ni vlast, ni ugled ne koriste.)
    3. Potom će po 33 puta izgovoriti: subhanellah (Slavljen neka je Allah), elhamdu lillah (Hvala pripada samo Allahu) i Allahu ekber (Allah je najveći), upotpunjujući ovaj zikr sa stotom rečenicom veličanja: La ilahe illellah, vahdehu, la šerike leh, lehu-l-mulku, ve lehu-l-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej’in kadir. (Nema boga osim Allaha, jedan je, nema sudruga, Njemu pripada svaka vlast i svaka hvala i On je moćan sve učiniti.)